No, zaručničko prstenje datira još iz davnog 13. stoljeća iz Rima, kada su kršćani usvojili tu tradiciju, nakon što je papa Inocent III. proglasio obavezan period čekanja između zaruka i braka. Tadašnje prstenje bilo je vrlo jednostavno, skovano od željeza, a kasnije i zlata...
I danas se za vjenčano prstenje najčešće odabiru bijelo ili žuto zlato, zbog svoje ljepote i čistoće.
A, što se tiče običaja nošenja vjenčanog prstena na lijevoj ruci, on navodno dolazi od grčkog i rimskog uvjerenja, kako posebna vena, “vena ljubavi”, teče ravno iz prstenjaka u srce, samo središte ljubavi i strasti.
Iako je kasnije naučno dokazano kako taj prst po tom pitanju nije ništa drugačiji od ostalih, ostalo je vjerovanje o “veni amoris”.
No, postoje i neke zapadne zemlje, u kojima je običaj da se vjenčani prsten nosi na desnoj ruci, zbog negativnih konotacija vezanih za lijevu ruku, a i prava strana je desna strana. Muslimani prsten nose na desnoj ruci iz higijenskih razloga. Naime, lijeva ruka kod muslimana služi za manje higijenske radnje, dok se desnom jede, rukuje, i slično. Židovi pak stavljaju prsten na desnu ruku tokom ceremonije vjenčanja, ali nakon toga ga prebacuju na lijevu ruku.
Dijamanti su došli naknadno. Austrijski nadvojvoda Maksimilijan, u istoriji je poznat kao prvi čovjek, koji je svojoj budućoj supruzi poklonio dijamantni prsten, davne 1477. godine, no takav običaj nije se proširio među običnim smrtnicima, sve do masovnog marketinga, koji je 1930. godine pokrenula kompanija De Beers, koja je i danas jedna od vodećih na ovom polju.
U kasnima 1940-ima, nastao je slogan “dijamanti su vječni”, a za spomenutu kompaniju to je osmislila N.W. Ayer agencija. Reklama je poticala potrošače da dijamantne prstene vide kao porodično naslijeđe.
malisaveti