Djece ima raznih uzrasta, od simpatičnih malih dječaka, do adolescentkinja sa čudnim frizurama i ponekom šarenom tetovažom.
Možete primijetiti da očevi ukočeno sjede, trude se iz sve snage, dok im pogled uznemireno luta od sata na zidu, pa natrag ka djetetu, pokušavajući da nadoknade pomanjkanje vremena, distancu koja je mnogo veća od ove koja je fizička, i gdje roditelja od djeteta razdvaja Happy Meal (hrana sa igračkom).
Posmatram takav jedan par, otac i kćerka. Kćerka ljutito ustaje od stola i zahtjeva da je otac vodi kući i pozove njenu mamu. On je posmatra, ćuti, pokušava da je utiša. Pokušavajući da čujem o čemu raspravljaju, saznajem da je ona ljuta na njega jer je nagovara da jede, a ona je na dijeti, jer smatra da je debela. Ostale tate sjede, osjeća se muk, kao da saosjećaju sa ovim ocem.
Šta se dešava sa “jednodnevnim“ tatama i njihovom djecom? Kada su manja, kada imaju dvije, tri godine, djeca ne prestaju da pričaju tokom susreta sa svojim tatom. Postavljaju razna pitanja, poput onih: „Šta se dešava sa mojim mozgom kada odem na spavanje? Ti i ja nećemo umrijeti? Da li nas sa Mjeseca posmatraju ljudi? Na Mjesecu nekada vidim čovjeka kako me gleda!".
Nakon samo nekoliko godina očevi ispred sebe na nedeljni ručak vode, umjesto onog djeteta koje nisu mogli da ućutkaju, nekog drugačijeg, ko na sva ona pitanja poput: „Kako je bilo u školi?“, „Kako se slažeš sa drugarima?“, „Kako ide sa mamom?“, odgovaraju sa jednom kratkom riječju: „Dobro!“.
Očevi koji viđaju svoju djecu na jedan dan, polako počinju da osjećaju da sve manje imaju kontakta sa svojim djetetom. Javlja im se strah, nerealni naravno, da će se jednog dana pojaviti u vrijeme određenih posjeta, a da njegovo dijete neće znati ko je on.
„Potreban mi je moj sin da budem dio njegovog života“, riječi su jednog svježe razvedenog tate, koji nastavlja..“Nisam tu da ga ušuškam, da mu pročitam priču prije spavanja, da mu obrišem oči od suza, kada se uveče probudi jer se uplašio, da budem čovjek koji noću dolazi kod njega, onako kako je moj otac činio.“
Kako je njegov otac činio!
Kada bolje razmislimo, svi mi koji smo odrastali u nekim drugim godinama, sjećamo se da nismo provodili beskrajne sate sa svojim očevima. Da su nas od očeva razdvajali njihovi poslovi, i da rijetko ko pamti tatu koji je svoje dijete poveo u Rim ili Pariz. Živjeli smo sa svojim tatama, spavali pod istim krovom, ali kada bi se vratio uveče kući on nije mnogo razgovarao sa nama, već bi odmah sjeo da jede, i ostatak vremena proveo gledajući televiziju.
Neki se sjećaju i onih majčinih riječi: “Čekaj samo da ti otac dođe kući.“
Iako su starije generacije rijetko viđale svoje očeve, naši očevi nikada nisu strahovali da će nam postati stranci, ili da će neko umjesto njih zadobiti našu ljubav.
Da li se zbilja razlikuje očinstvo oca koji je dolazio kući posle teškog radnog dana, i očinstvo očeva u razvedenim brakovima?
Razlikuje se. Djeca razvedenih roditelja čekaju svoje očeve, kao što su se nekada čekali očevi koji su dolazili sa posla, ali djeca razvedenih porodica znaju da njihovi očevi nikada više neće doći kući.
Pamtim riječi svojih roditelja, koje su ujedno bili i njihovi strahovi: „Najgora stvar na svijetu je biti loš roditelj“.
Mislim da ima jedna gora: biti stranac za svoje dijete.
malisaveti